Ovaj blog ne postoji. Ovo je probni blog.
Proba direktnog linkanja na tumbnailanu galeriju sa sharapica.
Kraj galerije.
Proba numero dos – linkanje na GPS trail sa wikiloca, tak da se odma’ vidi i karta.
Trt
Uvijek su me fascinirale ruševine starih gradova. Ja sam staromodan po pitanju toga. Kauboji, indijanci, vitezovi, djeve u nevolji i po mogućnosti ukleti zamkovi (zamci?). I sad kad jednu takvu stvar spojiš s meni omiljenim bauljanjem po prirodi, šumi i gori, ja budem sretan k’o malo dijete.
Konačno smo se konsolidirali, Delboj, Bencek i ja, pa smo 26. siječnja 2008. odlučili pokrenuti svoja dupeta (dupad?) i malo prohodati Moslavačkom gorom koja nam je tu dosta blizu. Na kraju smo sedam sati bili u pokretu (računajući tu i pauzu za sendvič i tako to). Što je po meni prilično dobar rezultat, ako se uzme da nismo baš u naročitoj formi.
Krenuli smo od Moslavačke Slatine (koja je blizu Popovače, a koja je blizu Siska), i put je u početku bio lagan (ali blatan). Konačni cilj bile su nam ruševine Jelengrada, ali zaobilaznim putem. Tako smo zapravo krenuli kao da ćemo na Pleterac, ali smo u zadnjem momentu zakrenuli na istok prema Mjesecu (sic?) gdje smo ćalabrcnuli, pa onda od njega prema Kaluđerovu grobu. Strma međa opravdala je svoj naziv, a nešto kasnije skrenusmo s blatne ceste u šumu, kako nas je navela markacija.
Ta koncepcija nam se već više svidjela, iako je malo nezgodno gaziti po mokrom lišću i blatu, naročito niz strmine. U jednom momentu mi tako idemo, kad li jedno dvadesetak metara ispred nas projuriše dva mlada jelena, u kompletu sa rogovima i sve. To nas je dosta zadivilo ali i pomalo uplašilo jer povelika je to telad. U svakom slučaju, nismo uspjeli dovoljno brzo reagirati i izvuči fotoaparate, jer su ovi već nestali negdje u šumi. Nametnulo se pitanje kako se tako brzo mogu kretati kroz šumu a da se ne zapletu s tim rogovljem u žbunje ili nisko granje.
Pri kraj smo već pomalo malaksali jer nismo već duže vrijeme kak’ spada hodali, ali dospjeli smo do Jelengrada baš kako su se posljednji zraci (zrakovi? nešto mi ne ide ta množina danas) Sunca probijali kroz ogoljele grane. Tamo smo se malo muvali, a onda u strahu od mraka krenusmo natrag prema autu.
Dobra je meni ta Moslavačka, iako ljudi vele da nije dosta atraktivna. Sad, to donekle stoji, ali za tu visinu i ako se uzme u obzir da mi treba manje od sat vremena autom do tamo, čini mi se kao čisto pristojna destinacija za malo druženja s prirodom.
Dakle, za početak, danas sam za večeru progutao komad plastike. Ili aluminija ili nečeg. Jer izvadim ja pakovanje od pola kile posnog sira (brand ne budem spominjao) koji ima plastični poklopac na sebi. Al’ ne možeš ti to skinut’. Stvar cvili, kiše, rogobori, ali se neda. A ja, inače staložen i priseban tip, počinjem se crvenit’ po rubovima. Rek’o “Dobro, koja vražja mater!” Ali ne pomaže.
I sad već pomalo lud, grabim nož iz ladice i luđački ga zabijam u jebeni poklopac, koji konačno popušta. Već nakon nekoliko uboda dovoljno sam ga raskomadao da sam ga nasilnim trganjem uspio ukloniti i tako doći do toliko željenog sadržaja. Naravno, prvi zalogaj sira bio je dobrano začinjen komadićima poklopca.
E, sad, da je to usamljeni incident, ne bih ja ništa rekao. Ali danas što god kupiš, dođe tak’ spakovano kao da to nitko nikad ne bude želio otvoriti. Jer, da, trebaju mi četiri AAA baterije u mint-condition stanju. Naravno, nakon što strgaš i raskomadaš pakiranje (i pritom se često i sam povrijediš, pustiš kap-dvije dragocjene krvce) i shvatiš da glupa kineska stvar ne radi, onda možeš to pokušati vratiti. Naravno, uz sačuvan račun, uvjet za povrat novca ili bilo što slično tome je, valjda, i uredno sačuvano pakiranje… Izvrsno.
Ako ovaj blog opstane koliko toliko, štovani čitatelj primjetit će da u ovoj kategoriji neće “usfaliti” fantasy knjiga. Zato mi je drago što čitav spektakl mogu započeti Raosovim “Letom Nancija Konratata”, izvornim, dakle, hrvatskim fantasyjem i to ovako, dok sam dočitao tek do polovice.
U biti iskreno se nadam da će moji osvrti na knjige biti ovako raskomadani, te da ću trenutne dojmove podijeliti s anonimnim auditorijem odmah, a ne čekati da provarim čitavo djelo te da se dojmovi slegnu. Raosov “Nancije” definitivno je jedna od neobičnijih fantasy knjiga koju sam ikad dotakao, a bilo ih je. Pisana je u prvom licu, nekakvim teškim arhaičnim stilom kojim se glavni lik (Nancije Konratat) obraća, zapravo, svom sinu kojemu cijeli tekst i ostavlja na samrti. Sad, Predrag Raos je meni oduvijek bio drag, no nikad ga nisam uzimao za ozbiljno. Možda me baš iz tog razloga ovaj roman tako iznenadio.
Djelo se sastoji od četiri cjeline, (od kojih sam ja “rješio” tek dvije) a to su Knjiga bojeva, Knjiga susreta, Knjiga vatre i Knjiga beskonačne svjetlosti. Od svega toga mene je osvojio već drugi paragraf (”Sine moj, Birnisa više nema, grada iz kojeg se nekad dizaše dim iz devedeset kovačnica, a tristo je kovača kladivima tuklo o nakovanj tvrdi, i zvekom je njihovom odzvanjao grad.“) Odmah mi je bilo jasno da je predamnom nešto osobito. Tako naš Raos kroz Nancijev lik opisuje njegov život od djetinjstva nadalje, trvenja u mladosti, prijateljstva i neprijateljstva, stjecanja prvih mudrosti, prve borbe prsa o prsa… Sve kak’ spada. Kako Nancije stari (i kako ulazimo u Knjigu susreta) tako se i ton priče mijenja. Raos postiže na momente bajkovitu atmosferu, potpomognutu neprirodnim, repetitivnim izričajem likova. Interesantno je da usprkos prilično neodređenom opisu svijeta u kojem se radnja dešava (za razliku od uvriježenog običaja, ova knjiga na unutarnjoj strani korica nema nacrtanu kartu) Raos uz pomoć nekih detalja prilično živo prenosi “šmek” njegovog svijeta, tradicionalističkog, brutalnog ali pravednog. Meni osobno sve to nekako vuče na Conana, ako bih si morao vizualno predočiti opisana mjesta i događaje.
Uglavnom, tu gdje sam stao, naš glavni lik bavi se ozbiljnim propitkivanjem (a nakon prilično neugodnih iskustava s općeprihvaćenom religijskom vlašću). Vodeći se naputcima sad pokojnog pobratima, čini se da će se Nancije stvarno vinuti u zrak, opravdavajući tako naslov, te da će se ostaviti mačevanja u korist nekih ezoteričnijih vještina… Živi bili pa vidjeli!
Navodno je Raos na ovom djelu radio trideset godina, a ja bih rekao da se to i osjeti, tako da ću možda na kraju imati skroz drugo mišljenje o njemu. Za sada, međutim, istakao bih ovaj roman kao nešto što bi pravi štovatelj fantasyja (i/ili SF-a) trebao pročitati, čisto da vidi kako stvari mogu i sasvim drugačije izgledati.
