Ludi Raos i njegov Nancije Konratat

Ako ovaj blog opstane koliko toliko, štovani čitatelj primjetit će da u ovoj kategoriji neće “usfaliti” fantasy knjiga. Zato mi je drago što čitav spektakl mogu započeti Raosovim “Letom Nancija Konratata”, izvornim, dakle, hrvatskim fantasyjem i to ovako, dok sam dočitao tek do polovice.

U biti iskreno se nadam da će moji osvrti na knjige biti ovako raskomadani, te da ću trenutne dojmove podijeliti s anonimnim auditorijem odmah, a ne čekati da provarim čitavo djelo te da se dojmovi slegnu. Raosov “Nancije” definitivno je jedna od neobičnijih fantasy knjiga koju sam ikad dotakao, a bilo ih je. Pisana je u prvom licu, nekakvim teškim arhaičnim stilom kojim se glavni lik (Nancije Konratat) obraća, zapravo, svom sinu kojemu cijeli tekst i ostavlja na samrti. Sad, Predrag Raos je meni oduvijek bio drag, no nikad ga nisam uzimao za ozbiljno. Možda me baš iz tog razloga ovaj roman tako iznenadio.

Djelo se sastoji od četiri cjeline, (od kojih sam ja “rješio” tek dvije) a to su Knjiga bojeva, Knjiga susreta, Knjiga vatre i Knjiga beskonačne svjetlosti. Od svega toga mene je osvojio već drugi paragraf (“Sine moj, Birnisa više nema, grada iz kojeg se nekad dizaše dim iz devedeset kovačnica, a tristo je kovača kladivima tuklo o nakovanj tvrdi, i zvekom je njihovom odzvanjao grad.“) Odmah mi je bilo jasno da je predamnom nešto osobito. Tako naš Raos kroz Nancijev lik opisuje njegov život od djetinjstva nadalje, trvenja u mladosti, prijateljstva i neprijateljstva, stjecanja prvih mudrosti, prve borbe prsa o prsa… Sve kak’ spada. Kako Nancije stari (i kako ulazimo u Knjigu susreta) tako se i ton priče mijenja. Raos postiže na momente bajkovitu atmosferu, potpomognutu neprirodnim, repetitivnim izričajem likova. Interesantno je da usprkos prilično neodređenom opisu svijeta u kojem se radnja dešava (za razliku od uvriježenog običaja, ova knjiga na unutarnjoj strani korica nema nacrtanu kartu) Raos uz pomoć nekih detalja prilično živo prenosi “šmek” njegovog svijeta, tradicionalističkog, brutalnog ali pravednog. Meni osobno sve to nekako vuče na Conana, ako bih si morao vizualno predočiti opisana mjesta i događaje.

Uglavnom, tu gdje sam stao, naš glavni lik bavi se ozbiljnim propitkivanjem (a nakon prilično neugodnih iskustava s općeprihvaćenom religijskom vlašću). Vodeći se naputcima sad pokojnog pobratima, čini se da će se Nancije stvarno vinuti u zrak, opravdavajući tako naslov, te da će se ostaviti mačevanja u korist nekih ezoteričnijih vještina… Živi bili pa vidjeli!

Navodno je Raos na ovom djelu radio trideset godina, a ja bih rekao da se to i osjeti, tako da ću možda na kraju imati skroz drugo mišljenje o njemu. Za sada, međutim, istakao bih ovaj roman kao nešto što bi pravi štovatelj fantasyja (i/ili SF-a) trebao pročitati, čisto da vidi kako stvari mogu i sasvim drugačije izgledati.